pomirenje versus odšteta
Stav
Kako je lako suprotstaviti osobe jedne protiv drugih. Kako je lako zbiti redove. Dovoljno je da međunarodni sud, pod zastavom pravednosti, puna dva sata čita presudu, i retorika neprijateljstva je oživjela. Sigurna u sebe, nezaustavljiva i u stalnom usponu.
Nevina - pod efektivnom kontrolom
Nije spriječila genocid - genocid u Srebrenici
Tu su vojske političara koji nanovo nižu riječi duž boli: Srebrenica, Omarska, Sarajevo,... ili kolektivni identitet: srpski narod postaje subjekt. Dok država Srbija, realnost srpske države tokom godina bosanskohercegovačkog-ex jugoslavenskog rata (u zavisnosti od retorika: civilni rat <-> agresorski rat), postaje nedohvatljiva stvarnost, lična odgovornost pojedinih, ONIH.
Jedna strana vrišti na nepravdu i beščašće, druga odiše s olakšanjem i uzdiže glavu časnika.
I eto istrošene institucije kao što su Ujedinjene Nacije, koja riskira da svojom istinom uključi i nas, kao stranku, u jednu presudu u kojoj, koa društvenoj opoziciji, nam nikada nije ni bilo dozvoljeno da učestvujemo, iz čega, kao družtvena alternativa, smo bili izbačene i sistematski ignorisane svaki put kada smo pokušale da spriječimo, zaustavimo, ograničimo i sada poboljšamo.
Zamka onoga ko živi presudu sa srpske strane je da se osjeti pobjednikom presude, pokušavajući da objasni zašto je pravična. Zamka onoga ko se osjeća bosancem&hercegovcem je da negira presudu, da je optužuje za nepravdu kao prepredstavnik mrtvih.
U ovoj igri strana se dešava strašno nasilje koje sve nas može staviti na gomilu: aktiviste/ice, otporaše/ice i kritičare/ke, svih godišta bez obzira gdje se nalaze. Kao publika dovedena u šablon talk show-a.
Tabu
Odluke kao ova od strane Međunarodnog Suda Pravde imaju efekat bombe koja, jednom kada eksplodira, stvara oko sebe krug nepremostive tišine. To je tabu smrti, njeno postojanje prije bombe i nakon.
Buka, koja slijedi, je od političara. Neprilagodljiva i organizovana, sofisticirana i populistička, stvorena da prekrije tišinu razmišljanja hiljada osoba koje pokušavaju, i imaju potrebu, da stvore svoj stav prema ovoj presudi. Traže je u svojim životima, vide je u očima svojih prijatelja: tužnim kao mi ili sretnim kao oni. Buka služi da potakne još više buke, da se pomisli da nakon presude ne postoji ništa, osim priče, podrške i protivljenja. Naša tišina postaje tabu i kao takav mora biti prekinut.
U društvenoj zajednici tabu je stroga zabrana, koja se tiče određenih vrsta ponašanja i običaja, proglažena svetom i zabranjenom. Prekršiti tabu se obično smatra omraženim i vrijednim prijekora od strane društva. (Wikipedia – Italia)
Upravo zbog toga je potrebno rušiti tabu, reći glasno šta od ove presude boli a šta tješi. Dakle, nastaviti i preći krug mukle tišine. Govoriti s drugim/drugom, zabilježenim u ovoj međunarodnoj presudi, koji je kao i mi zarobljen tabuom sopstvene zajednice.
Dan presude je za mene bio samo ponedeljak, sve mi se pomjerilo za sutradan, kolega je bio taj koji me podsjetio, nametnuo evidentno. Efekat je bio, i biće, bolan. Morala sam sve zaustaviti, prekinuti, predahnuti a zatim slušati, čitati, slušati, razgovarati, puno pričati i ponovo ostati u tišini.
Rana ne boli zbog presude koja je ni više ni manje nego „hronika najavljene smrti“. Stvarna rana, iznenađujuća po svojoj normalnosti, je što moj kolega i ja ne osjećamo isto. Unatoč svemu razvojeni smo tankom linijom života stvorenih duž nejasnih ali postojećih odredišta naših zajednica, jezičke pripadnosti, porodice, osjećaja.
Za mene rana nije zbog presude, ili bolje reći i od toga, ali ona čini dio onih rana koje međunarodne institucije, zamišljeni garanti nečega, zadaju građanima. Stvarnu ranu zadaje ono što ova presuda tvori: simetričnu logiku, vir koji od odštete, ili njenog izostanka, stvara centar polemike.
Pomirenje
U ovoj utrci sukob između simboličkog, biti državljanin jedne zemlje – Srbije, i smrti jedne ne-države kao što je Bosna i Hercegovina, eksplodira i mi zauzimamo svoje stavove. Civilizirano ali neizbježno. Ja sam ovdje na strani mrtvih, sa ove strane priče, on je s druge strane, građanin koji riskira biljeg sramote.
Ova moja bol i njegov dah olakšanja su me prenerazili i pomogli mi da uočim klopku. Ovu presudu nismo donijeli niti on niti ja. Što više razmišljam sve više mi se čini da je BiH – Srbija kao nekadašnje finale u nogometu, nakon produžetaka i penala, o pobjedniku se odlučuje bacajući novčić u zrak.
Ali nakon bačenog novčića, kada igrači odu u svlačionice i svako od njih bude isplaćen za svoje učešće u utakmici, publika na tribinama ponovo proživljava utakmicu, pokušava identificirati ovu ili onu akciju ali na kraju očajna, usijane glave vidi let novčića do trenutka kada, za uvijek, ne padne na zamlju.
Dobro, ne želim biti na tim tribinama, ne želim biti navijač/ica ove utakmice. Ne želim biti primorana da gledam u nedogled prevrtanje u posljednjem letu, ne želim raspravljati satima, danima, mjecima kako je taj let mogao/trebao završiti. I znam da ne želi niti moj prijatelj. Razgovarali smo, išli smo i u detalje. Priznali smo našu različitost, prepoznali smo je, uočili. I na toj granici će se biti, i mora, dok se ne istopi zbog naše sposobnosti ili nemara.
Moj tabu je srušen i sada mogu reći da me/nas se ta presuda ne tiče. Ta presuda pripada jednom načinu opisivanja svijeta, odlučivanja o svijetu i osobama, koji nam ne pripada. Ta presuda čini dio svijeta odšteta. Za mene, običnu osobu, koja živi uobičajeni život, to malo znači, osim da postanem krdo. Potrebno mi je više, imam potrebu da izađem iz ove dvojne logike kojom političari, lokalni i međunarodni, tako dobro upravljaju.
Moja potreba je da izađem iz začaranog kruga i pokušam da ponovo-usaglasim moje ideje sa idejama mog prijatelja, ne krećući od ko je u pravu već od nas samih. Od činjenice da želimo biti prijatelji. Od činjenice da je svako od nas svjestan svog grumena identiteta i ne želi tome pridavati previše važnosti. Ponovno-usaglasiti nas s onim drugim. Izaći iz spirale ko je u pravu i predložiti novu paradigmu. Bez ekumenizma, pomodarstva pacifizma niti dobrote već deklaracija namjera: praksa građanske politike.
Dosta sa logikom pomirenja nametnutom od strane društva koje samo glumi da je u stanju da rukovodi pravdom, koje od nas neprekidno zahjeva da budemo stranka u procesu, da bi nas pomotom suočili ... jednu protiv druge. Ratovi ubijaju, uništavaju i razdvajaju. Nijedan sud ne može vratiti vrijeme prije smrti, prije uništenja.
Moć nadoknađivanja nije u presudi jednog sudca ... koji zamišlja sebe kao super partes. Nadoknada nije u presudi već u priznanju odštete, osuđivanju štete. Jedini sud koji je do danas na neki način znao ponuditi pravdu je Komisija za istinu i pomirenje Južne Afrike. Sud, u kojem svjedočenje i dobrovoljno prijavljivanje postaju javno, simboličko i pravno, priznanje onoga što se desilo, imajući u svojim ovlastima predviđenu i amnestiju. Sud čija svrha je istina, pomirenje ljudi, a ne osuda/pomilovanje izvučeno iz apstraktnih pravila prava.
Takav sud, pravac finaliziran pomirenjem a ne odštetom, se vjerovatno nikada neće desiti na Balkanu, mjestu ugušenom okrutnim i sofisticiranim zapadnjaštvom.
Neovisno od toga ovo je moj/naš most. Most koji će mi/nam omogućiti da govorim/o. Bez mržnje.
